Poznato desno krilo Crikvenice, Umaga i Zameta nakon tri godine pauze prilično neočekivano vratio se rukometu, Igor Montanari počeo je igrati za Senj.
Ljubitelj životinja kojeg je život odveo u potpuno drugom smjeru (hotel za pse, pseći kafići), prekinuo je svoju igračku karijeru u najboljim godinama, kada je još uvijek mogao žariti i paliti rukometnim terenima Lijepe naše.
Kako to da ste odabrali Senj?
- Senj sam odabrao zbog više faktora. Prvi kontakt je uspostavio moj stari rukometni prijatelj Marin Rukavina, popularno zvani Joja, koji mi je prenio stanje u klubu i da se u klub vratio gospodin Zlatko Prpić Ropeta, koji je kasnije odradio pregovore sa mnom. Nas dvojica jako smo se brzo dogovorili na temelju uzajamnog poštovanja iz prošlosti dok sam bio u Crikvenici, a on u Senju predsjednik.
Obiteljski ste čovjek, imate dvije kćerke koje će imati priliku vidjeti tatu na djelu?
- Gledale su me prije tri godine, ali su onda bile jako male tako da će sada možda i navijati.
Koje su vaše ambicije?
- Pa ne znam, ambicija mi je prvo i osnovno da se dobro spremim, da smanjim šansu od lakog ozlijeđivanja i da opravdam povjerenje Rukometnog kluba Senj.
Da li je bilo još upita?
- Je, ali tek nakon što se počelo pričati da sam prešao u Senj. Do tada su se svi ponašali kao da nikad u životu nisam igrao. Tako da još jednom hvala Senju.
Da li je bilo upita matičnog kluba Crikvenice?
- Nije.
Nakon dva tjedna priprema kako sve skupa izgleda?
- Nije loše, ruka sluša, još malo da napunim pluća i bit će super. Osvojili 15. memorijalni turnir Robert Barbić Beli gdje smo u finalu pobjedili sa 5, 6 razlike Kaštelu koja je otvoreno najavila povratak u Premijer ligu, a ja sam im zabio 12 golova i bio proglašen za najboljeg igrača turnira. Zadovoljan sam.
Kako vam izgleda momčad Senja?
- Moram reći jako dobro. Vidi se dugogodišnji rad Josipa Štokića s tim dečkima. Imaju jako dobru radnu etiku, vole trenirati, skromni su i što je najvažnije krasi ih ona poznata senjska složnost i borbenost. Moram spomenuti najstarijeg aktivnog rukometaša na svijetu, Darka Jeličića, koji sa svojih 47 godina ima jednaki žar i volju za treningom kao i prije 30 godina. Svaka mu čast!
