Ako se u obzir uzmu sve okolnosti onda su nogometaši Lošinja napravili najveće iznenađenje u 15. kolu Prve županijske nogometne lige.
Lošinjani su upisali pobjedu u Dražicama protiv Rječine, iako su na gostovanje došli sa samo 13 igrača, zbog koronavirusa trener Marinko Batistić nije mogao računati na čak sedmoricu igrača, pravo je čudo da se nisu odlučili zatražiti odgodu utakmice.
- Pa, iskreno, razmišljali smo o tome, ali smo nakon zadnjeg treninga sjeli s igračima i upravom i shvatili da je bolje da idemo odigrati bez obzira na sve. Vjerojatno će tokom prvenstva biti još odgoda, a nama će biti sve teže se skupiti, puno dečki nam radi, počinje sezona, praktički bismo bili u istom problemu. Jednostavno smo odlučili pomladiti ekipu, sa naših pet, šest juniora smo posložili lijepu ekipicu i to nam se isplatilo. Prvo poluvrijeme smo zasluženo vodili, dobro smo stajali na terenu, u drugom poluvremenu su nas malo stisnuli, imali smo i malo sreće u nekim situacijama, ali na kraju nas je ipak malo nagradilo za sve one utakmice u kojima smo gubili bodove ili bod u zadnjim minutama. Nogomet ti uvijek negdje vrati. Iskreno, nismo se u Dražicama baš previše nadali, ali sam zato nakon utakmice bio valjda sretniji i ponosniji. Ne mogu opisati riječima koliko je to igračima značilo, kaže Marinko Batistić, trener Lošinja.
I jasno je da im je značilo, uvijek su najslađe pobjede koje nitko ne očekuje, a i mladim igračima nakon ovakvih utakmica uvijek malo naraste samopouzdanje, što je za svakog trenera win-win situacija.
- Dobivali su oni prilike i ranije, ali nikad to nije bilo baš ovako da krenu od prve minute u vatru, ili da odigraju svih 90 minuta. Kod nekih igrača se to na početku malo osjetilo, ali uz potporu ovih tri četiri starija igrača postajali su sve bolji i bolji. Mene su ugodno iznenadili, nadam se da će ostati čvrsto na zemlji, da će nastaviti ovako dobro raditi. S druge strane i mene su stavili u probleme, stvarno im treba dati više prilika, neki stariji će se možda malo morati i zapitati. No, vrijeme ionako radi svoje, napravit ćemo jednu dobru selekciju, nekima ćemo se možda zahvaliti, neki će možda i sami shvatiti neke stvari. U svakom slučaju nadamo se da će okosnica ostati ista od ovih starijih igrača koji nam vrijede puno i da ćemo skupiti nešto mladih dečki da iznova budemo solidna ekipa i da ne dovodimo igrače sa strane. A to nam je želja i cilj, da imamo svoje dečke s otoka, da sami svoj otok prezentiramo, nastavit će trener Lošinja.
Lošinjani proživljavaju sudbinu na neki način uvijek izoliranih otočkih sportova, prinuđeni su stvarati da bi opstali, a na otocima to nije uvijek jednostavno.
- Sada nam je pogotovo problem s vratarom. Prije dvije godine kada smo krenuli u drugu županijsku mali Milković je sa 17 godina stao na gol, istrpili smo ga i sada ga imamo. Bilo bi lijepo kada bismo imali jednog iskusnijeg golmana da bude uzor tim mladima, da ih malo posloži, da mogu nešto naučiti i uhvatiti još veću sigurnost.
Pobjeda protiv Rječine gurnula je momčad Lošinja na peto mjesto, predstojećeg vikenda očekuje ih dvoboj s Rabljanima, koji su pak pobjedom protiv OŠK Omišlja skočili na četvrtu poziciju.
- Bit će dobar derbi. Rab je u drugom dijelu sezone prikupio najviše bodova od svih ekipa, nadam se da će nam se vratiti nekoliko naših standardnih igrača, da će biti sposobni odigrati barem jedno poluvrijeme. Mi smo ostvarili prvu pobjedu u gostima, Rab je u dobrom zamahu, vjerujem da će biti pravi otočki derbi.
Momčad Lošinja prije dvije godine je krenula u Drugu županijsku ligu, trenutačno klub teži tome da postane stabilan prvožupanijski ligaš.
- Rasformirali smo se kada smo igrali četvrtu ligu 2018./2019. godine. Nakon jedno šest mjeseci smo skupili dečke s Lošinja, bila je euforija, bilo je po tridesetak ljudi na treningu, znao sam da će se to početi osipati, ali okosnica je ostala. Na žalost, dva, tri dobra igrača su nas silom prilika napustili, ali dolaze nam mladi. Imamo puno mladih, imamo u pogonu više od stotinjak djece, morčića, mlađih i starijih pionira, juniora, radimo. Ono za čime vapimo je teren, pomoćno igralište s reflektorima značilo bi nam više nego da smo prvaci Hrvatske u nogometu. Žalosno je da ovakvo naše turističko mjesto na jednom visokom nivou nema svoj gradski stadion, mi smo gosti na našem Čikatu, imamo ga u najmu, sve sami radimo, ako netko dođe na pripreme novac ide Jadranka hotelima, a mi sami uređujemo, kopamo, zalijevamo, šišamo. Mala smo obitelj, ako netko od naših gradskih vlasti ovo pročita apeliramo na njih da dobijemo jedan komad zemlje za pomoćno igralište da možemo prodisati punim plućima.