Mistična bića, koja daleko od očiju običnog čovjeka kuju monstruozne planove i diktiraju tempo razvoja hrvatskog sporta. Nogomet, košarka, rukomet, izaberite... Daleko u tami, u mračnim izbama, između dvije „ljute“, dok otpuhuju dim trećerazrednih cigara, a pepeo im pada po umrljanoj košulji, oni odlučuju o svemu. Izbornici, treneri, predsjednici, direktori, sportski direktori, stručnjaci za fizičku pripremu, psiholozi, doktori, fizioterapeuti, oružari i svi ostali likovi uključeni u sportske klubove samo su pijuni na njihovim pločama. Njih, ranije navedene, ne pita se ništa, oni nemaju vlastiti stav, njihov jedini smisao postojanja je da se postroje i sačekaju instrukcije od – novinara. Jer, s njima, novinarima, sve počinje i završava, njihova je prva i zadnja, temelj svega što se ikada događalo, događa se ili će se tek događati u hrvatskom sportu...
Ako tako kažu Zdravko Mamić, Zoran Gobac i mnogi drugi onda je, valjda, tako. Slaven Bilić je odavno „lobotomiziran“, njegove su reprezentativne misije samo precrtane ideje velikih magova iz sjene. Slavko Goluža se, zahvaljujući Gobcu, još uvijek drži, iako je pitanje kada će i on popustiti pod mačem „medijskih iluminata“, odabrane kaste koja će odlučiti tko, kada i zašto mora igrati. S njima, novinarima, nije se za igrati, djeca se više ne plaše „vješticama i babarogama“, jer glavna su prijetnja novinari. Koji vam mogu, ako niste na njihovoj strani, oteti dušu i poslati vas na vjetrometinu nemoći. A vaša je sudbina, naravno, u njihovim rukama. Nemojte se ni pokušati othrvati njihovim moćima, šanse su vam minimalne. Zapravo, uopće ne postoje. Ne možete ni zamisliti što ta svevišnja bića mogu učiniti s vašim sudbinama...
Istina, oni su prljavi. Smrde. Neuredni su. Zanimaju ih samo "novci ispod stola", tarifa im je „žešća“ nego najradikalnijim taksistima ili „prijateljicama noći“. Beskrupulozni su i opaki. Pazite se njihovih „krvavih noževa“, koje će vam prije ili kasnije zariti u nemoćno tkivo. S leđa, naravno, jer oni ne znaju drugačije. Prilagodite se i počnite plesati po hjihovim notama. Inače vam nema spasa. Uostalom, ako se pred njihovim naletima nisu spasile vodeće individue hrvatskog sporta, onda je jasno da ćete tu bitku izgubiti i vi. Život je, znamo, okrutan, baš poput novinara, koji ne znaju za milost i s tim ćete morati naučiti živjeti. Pitajte Gobca ili Mamića, sasvim svejedno...
Problem je, ipak, nešto dublji. Ako primjerice Balić ili Olić utrpaju „gol svih golova“, onda se pričam, govori i piše o njihovim imenima i prezimenima. Popraćenim prigodnom fotografijom, kao nepobitnim svjedočanstvom istinske veličine. Novinari, za razliku od njih, nemaju imena i prezimena. Oni su svi isti, bezlična masa, zombiji modernog doba, koji u svojim suludim pohodima ruše sve pred sobom, bez ikakvih skrupula. Zašto nemaju ime i prezime, zašto su svi isti, zašto svi uzimaju novce od menadžera i guraju u sve moguće reprezentativne selekcije likove koje oni žele tamo vidjeti? E to ćete, ipak, morati pitati Gobca ili Mamića. Iako njih dvojica (a i brojni drugi sportski magovi) znaju tko je, kada i koliko spremio u džep, radije će baratati terminom – novinari.
Pokušajmo za kraj biti barem malo pragmatični i realni, iako je to u ovim suludim vremenima ponekad nemoguća misija. Ako je netko, kao što to tvrdi Gobac, „ucjenjivao Golužu“ i konstruirao sukobe u reprezentaciji zbog „viših interesa medija“, onda bi, možda, mogli početi objavljivati imena. I baš nas zanima „prvi sastav zločinačke organizacije novinara“. Tko je na vratima, tko igra veznoga, a tko je predoređen za „ubojicu dječjeg lica“, napadača koji zabija u posljednjoj minuti. Jesu li doista novinari iznad svih i svega? Je li njihova moć potlačila sve ostale strukture sporta? Ako je tako, onda bismo, definitivno, i mi voljeli upoznati te novinare. Gospodo, njihova imena na sunce...
