Nogometaši Chelsea postali su prvaci Lige prvaka i službeno postali najbolja momčad Starog kontinenta u utakmici tijekom koje nikoga nisu uvjerili da su zaista najbolji. Štoviše, ako se analizira kratko razdoblje uspona od kada je menadžer postao Roberto Di Matteo, prikazani nogomet u finalnoj utakmici spada u najslabija izdanja Chelsea ove sezone.
Svakako da su izostanci Johna Terryja, Branislava Ivanovića, Ramiresa i Raula Meirelesa unaprijed odredili nižu kvalitativnu razinu igre europskog prvaka. U finalnoj utakmici posebno se osjetio izostanak dvojice standardnih braniča, Terryja i Ivanovića, koji podižu momčad igračkom kvalitetom i mentalnom snagom. Zadnja linija Chelsea u utakmici protiv Bayerna igrala je osjetno slabije nego u prethodnim utakmicama, ali napadači Bayerna nisu znali iskoristiti neuvjerljivu igru nespremnog Davida Luiza i hektičnog Garyja Cahilla. Kada se izostancima doda slabija forma Florenta Maloude, Michela Essiena i Daniela Sturridgea, Di Matteo nije imao izbora nego prepustiti se sudbini i Didieru Drogbi.
Da je Chelsea kvalitativno inferiornija momčad od Bayerna znalo se prije utakmice, ali su šanse prije utakmice bile barem podjednake jer se na Allianz Areni očekivao snažni, kompaktni Chelsea kojemu Barcelona ne bi dala pogodak deset dana. Chelsea je nastupom u Munchenu razočarao jer je postao europski prvak u utakmici tijekom koje je Bayern mogao postići barem pet pogodaka prije nego što su se počeli izvoditi jedanaesterci. U Chelsea nije bilo ni snage, ni čvrstine, ni ubojitosti… samo želje za uspjehom koji je više ovisio o raspoloženju Bayernovih ključnih igrača nego o Didieru Drogbi.
Rezultat finalne utakmice Lige prvaka ponovo u prvi plan gura fenomenologiju nogometne igre. Nogomet je najpopularniji sport zbog više razloga od kojih je najvažniji da ni u jednom drugom momčadskom sportu slabija momčad nema više izgleda za uspjeh. U finalu Lige prvaka europskog prvaka nisu odredile nogometne vrline Chelsea nego Bayernove slabosti.
