Vijest o preranom odlasku uvaženog liječnika, društveno aktivnog sugrađanina i velikog sportskog djelatnika brzo je prošla gradom na Rječini.
Otišao je naš Miro, kako su ga zvali svi istinski prijatelji.
Doktora Zelića, vrsnog urologa, tražili su bolesnici, ali i izliječeni pacijenti, uspješno transplantirani bolesnici sa širih prostora bivše države.
Zvali su ga kući, na posao, na igralište u svako doba dana.
Uvijek je bio dostupan, prijazan, nasmijan.
Istrgnut je iz srca ljudi koji su barem jednom imali priliku da prime savjet, podršku ili terapiju od uvijek raspoloženog stručnjaka. Velikog narodnog čovjeka...
Sportaši srednjih godina pamte Zelića kao sjajnog organizatora, sportskog djelatnika i predsjednika Rukometnog saveza Rijeke. U više mandata...
Miro Zelić je rukomet počeo igrati kao učenik Prve riječke gimnazije.
Krajem pedesetih godina sve srednje škole u Rijeci bile su uključene u redovno ligaško natjecanje u sportu koji je kucao na vrata u svim djelovima grada na Rječini.
Sa skupinom mladih studenata, večinom medicinara, zaigrao je rukomet u Izviđaču i Partizanu Rijeka. Uvijek na mjestu kružnog napadača, pivota.
Omalen, ali brz, okretan, probojan sa sjajnim pronalaskom prostora na crti i osjećajem gdje će se naći lopta.
Za neumoljivu egzekuciju... i rotaciju, kolut na asfaltu, na kojemu su ostajali i komadići kože.
Suigrači su mu bili liječnici braća Željko i Božidar Fučkar, Adalbert i Joso Stašić, Amančić, Vučaj, Babić i Bačić, Eškinja, But, Lešenko, Kopajtić, Roth, Verdonik, Munitić, Kirinčić, Županić, Žunić, Rubeša i brojni drugi junaci nedjeljnih prijepodneva na šljaki tenisa na Pećinama, ispod Đakovićeve, ispred Ekonomske škole, na Zametu, Kozali...
Zajedno na terenu po buri, kiši, suncu...
Bez smole na rukama i sa loptama koje se nisu pumpale sa iglom.
I da - tek pri kraju karijere poneki od naših pionira rukometa odigrali su poneku utakmicu i u dvorani.
Nakon igračke karijere dečki su otišli ozbiljno na svoja radna mjesta. U bolnice, klinike, operacione dvorane, u predavaonice, u dežurstva. Opet svi zajedno, uglavnom na urologiju...
Rukometaši su na tom odjelu bili u sigurnim rukama. Uvijek dobro došli. Kući su odlazili zdravi, izliječeni sa lijepim riječima na oproštaju.
A svi razgovori počinjali su i završavali su u i oko sporta – rukometa.
U trenucima dok bi znao po cijelu noć na Krimeji čekati helikoptere s doniranim organima koji su dolazili sa svih strana svijeta, a tim za transplantaciju spremno čekao početak operacija za spas još jednog života, Miro je već imao plan za idući dan.
Izlaskom iz noćne smjene hitao je na malo igralište Orijenta na Donjoj Vežici.
Tu gdje je po završetku svoje rukometne karijere nastavio svoj dugi i plodonosni sportski put dr. Zelić.
U maloj garaži koja je bila svlačionica, ekonomat, sala za sastanke, domjenke, teretana...
Bio je dopredsjedik, predsjednik, tajnik Orijenta, koji je svoje utakmice igrao na terenu dimenzija 20x36,7 metara. I nitko se nije bunio na dimenzije. Zbog doktora...
Svi su rado dolazili u goste Orijentu...
Kao predstavnik baze, iz Orijenta je Zelić ušao u Rukometni savez Rijeke i Riječkog sportskog saveza.
Ostat će upamćen kao utemeljitelj rukometne piramide Grada Rijeke, koja je ishodište imala na širokoj bazi mladih rukometaša u pojedinim dijelovima grada.
Pećine, Dolnja i Gornja Vežica, Trsat, Centar, Kozala, Zamet, Srdoči, Kantrida...
I krenula je piramida koja se i danas bazira na idejama Mire Zelića.
Posebno je veliku, kapitalnu ulogu odigrao dr. Zelić u organizacijama velikih sportskih priredbi u Rijeci.
Počelo je sa velikim turnirima početkom osamdesetih, nastavilo sa odigravanjem međunarodnih utakmica (Hrvatska-Slovenija 1985), potom i Trofeja Jugoslavija, nakon čega je Rijeka dobila i sjajno organizirano SP za juniore (1989), koje se je igralo u Dvorani Mladosti i u 3. maju.
Dr. Zelić je bio i član Zdravstvene komisije RSH, član Izvršnog odbora Riječkog sportskog saveza.
Čovjek koji je svojim vizionarskim idejama i realizacijama u djelo.
Pridonio današnjim uspjesima velike sportske, a posebno rukometne obitelji grada Rijeke.